prepoznavanje ili anagnoriza (grč. ἀναγνώρισις, prema ἀναγνώστης: čitatelj), po Aristotelu (O pjesničkom umijeću), uz peripetiju i patos, dio složenoga zapleta (μῦϑος) tragedije. Takve je zaplete Aristotel cijenio više od jednostavnih, u kojima spomenuti dijelovi izostaju. Prepoznavanje je definirao kao prelazak iz neznanja u znanje, što se može odigrati u svijesti glavnog lika, koji se oslobađa svojega sljepila u odnosu prema drugomu liku, ili u svijesti gledatelja tragedije, koji uviđa isprva mu skrivenu zamisao zapleta. Time se prepoznavanju pridaje dvosmislena funkcija s jedne strane sastavnoga dijela složenoga zapleta, a s druge strane samoga spoznajnoga preduvjeta njegove složenosti. Aristotel je držao zaplet stožernim elementom tragedije ustrojenim po logičkim zakonima vjerojatnog i nužnog odvijanja događaja, ali mu je davao to višu književnu kvalitetu što su duže ti zakoni u njem bili odgođeni i iznevjereni raznoraznim pripovjednim lukavstvima i stranputicama. Takvo narušavanje logičnog očekivanja ispletanjem nevjerojatnih zgoda dovodi glavni lik ili gledateljstvo u paralogičko stanje zaprepaštenosti ili ushita, kad oni, emotivno uključeni u radnju, više ne mogu pribrano zaključivati. U takvu stanju opsjednutosti koje privremeno obustavlja sposobnosti logičkoga povezivanja i rasuđivanja, njihova se pozornost prebacuje na neke detalje, veze i odnose koji izmiču svijesti u pribranu stanju. Prepoznavanje je trenutak kada se te raspršene naznake kao izvori čuđenja iznenada spoje u razgovjetnu cjelinu spoznaje. Čin prepoznavanja za Aristotela je onoliko efektniji i onoliko više pridonosi kvaliteti zapleta koliko je izraženije stanje zbunjenosti što ga dokida svojim uvidom. No prema novijim tumačenjima Aristotelove koncepcije prepoznavanja, ako su čuđenje i zbunjenost pretpostavka kvalitetnog uvida i spoznaje, u svaki je čin prepoznavanja ugrađena opasnost od promašaja, a to znači da prelazak iz neznanja u znanje nikada nije obavljen do kraja. Ono što lik drži znanjem, naime, može npr. za gledatelja biti neznanje, a gledateljevo prepoznavanje može opet biti problematizirano iz čitateljske perspektive. Prepoznavanje bi prema tome bilo otvoren proces, a ne zatvoren čin.
